POTOPIĆU OVAJ SPLAV; Radikalnost psihoanalize u eri kaosa
“Otkud ti srce to, baš si ovde došao, mesta stotinu, a ti ovde ljubiš nju, sada sam fina ja, al kad budem pijana, beži dok si živ i zdrav, potopiću ovaj splav.”
“Dominantan modus simbolizacije u paranoidno-shizoidnoj poziciji je onaj u kojem su simbol i simbolizirano emocionalno nerazlučivi jer ne postoji interpretirajuće sebstvo koje bi posredovalo između simbola i simboliziranog.”
Debela kartonska cijev neočekivano je teška. Na njoj je prije rata bila namotana neka tkanina. Znam i koja. Na jednom kraju nalazi se komadić uljepljenog pepito uzorka pored kojeg kemijskom olovkom piše 60% poliester. Ostatak mora biti pamuk, bar mislim. Neobično da netko nije poduplao natpis kemijskom kad je tako tanak.
Tijelo mi se pregiba unatrag pa naglo unaprijed. Kroz cijev prolazi kamen promjera nešto manjeg od bebine šake i razbija prozor na prvom katu trokatnice u Nikole Kašikovića 10 ili 12. Ploča je izgorila još u svibnju. Prozor pripada Emiru, ispaljivaču kamena, koji stoji iza mene. To je ujedno i zadnji stakleni prozor u njegovom stanu, na ostalima je folija.
“Jebote bog, jebemti mater” - govori. Kamen je trebao proći kroz prozor na katu ispod, prozor koji pripada stanu koji ima sva stakla, stravično prljava, ali neoštećena. U našim glavama ona su neoštećena jer u njemu živi petokolonašica, baba četnikuša čiji je sin na Palama, u srpskoj vojsci. Tako nam je rečeno. Ne znam tko je to prvi rekao. Pokušavam se sjetiti dok Emir sjedi u čučnju toliko dubokom da mu guzica zamalo dodiruje zemlju. Sjedi točno iznad mjesta na kojem je u zemlji iskopana roša, rupa za igru klikera. Smiješno je jer izgleda kao da će obaviti nuždu u najmanji WC u Sarajevu.
U svakom slučaju, tako je. Prozori su dokaz, jasno je k’o dan da Srbi ne gađaju svoju. Kakva preciznost, računati putanje minobacačkih gelera da ne razbiju posljednje prozore u kvartu. Skidam cijev sa sebe. Na Emirovom kraju cijevi nalazi se komad gume isječen iz stare unutrašnje gume bicikla Pony, zakucan s obje strane cijevi. U njega se stavi kamen, potegne i ispali, a cijev usmjerava ovu zolju, kako smo je po pravom oružju slične mehanike zvali. Problem je uvijek bio isti - onaj koji nateže jedva rastezljivu gumu s kamenom u njoj mora potegnuti jako pri čemu povuče nositelja unatrag i cijev se podigne dovoljno da promaši metu. Emir je imao peh da živi iznad izdajice.
Emir je ljut zbog prozora, ja sam ljut što nismo pogodili metu. Meta nakratko raširi navučene zastore, vidim joj dio nosa i jedno oko i potom ih ponovo zatvori. Kako je mrzim. Nisam je nikada vidio cijelu, ali želim joj smrt, želim da pogine od mog kamena. Ne možemo to ignorirati, ne možemo se igrati ispred tog stana iz kojeg se šalju koordinate za artiljeriju i tko zna što još.
Muha i mali Muha ulaze u ulicu. Muha se zove Muhamed, mali Muha nekako drugačije, ali je mali Muhamed. Otac im je bio taksist.
- “Hoćemo se šicat’ pločicama u muzeju?”
- “Hajmo” - odgovaram.
Ostavljam zolju Emiru koji gleda u prozor. Ne smišlja laž o tome zašto je htio razbiti nečiji prozor, to nikoga u ovom trenutku nije briga, smišlja laž kako je promašio.
[Uvod u drugo poglavlje knjige Raspotočje gori: psihoanaliza i suvremeni ekstremisti]
