ŽALOVANJE Što smo izgubili bijegom od žalovanja?
“Filmovi poput Schindlerove liste upadljivo se ne uspijevaju nositi sa svojom materijom upravo iz ovog razloga.
Onog trenutka u kojem su konvencije Hollywooda uvedene, sve specifičnosti su izgubljene i narativi sa zaliha o sukobu dobra i zla dominiraju. Holokaust postaje isto što i bilo koji zaplet filma katastrofe, sa sličnim okretima, preokretima i neizbježnostima.”
Žalovanje je i pokušaj naknade štete, pokušaj popunjavanja osiromašenog univerzuma kojem nedostaje veliki objekt. Naknada štete nije samo reparacija sebstva – Kernberg u svojoj knjizi The Inseparable Nature of Love and Aggression (2012) navodi nekoliko primjera u kojima ljudi pokušavaju popraviti svoje veze nakon smrti jednog od partnera (identifikacija s izgubljenim objektom). Drugi nastoje nastaviti poslove koje su vodili njihovi pokojni partneri.
Žalovanje ima stanovitu magijsku kvalitetu jer su odnosi iz stvarnosti preneseni u svijet psihičkih objekata (što je i razlog povlačenja iz stvarnosti onih koji žaluju) – preživjeli ostaje u odnosu s onim kojeg više nema putem rekonstrukcije svih detalja koji su određen objekt činili. Neki ljudi održavaju preminule na životu preuzimanjem njihovih stavova ili manira. Drugi se osjećaju kao da je dio njih, zajedno s preminulim, povučen u zagrobni svijet. U svakom žalovanju postoji malo shizofrenije. Žalovati znači ostati u kontaktu s izgubljenim objektom i odvojiti se od njega.
Istovremeno, oni koji su izgubili važne osobe u svom životu imaju drugačiju perspektivu o svojoj nadolazećoj smrti.
$ †
Naša smrt će postati i druga smrt onoga koga smo izgubili. Naše uspomene i osjećaji o njemu ili njoj će nestati. Smrt onoga kojeg smo voljeli je, također i naša smrt – smrt objekta koji smo bili u njegovom ili njezinom umu.
$ †
Žalovanje uvijek uključuje neku vrstu vjere. Vjeru da će biti bolje, vjeru da je bilo dobro. No može li se izgubiti vjera u samo žalovanje? Čini se da su ljudi nekada prije, koliko god apstraktno to u ovom trenutku definirali, vjerovali u žalovanje kao neku vrstu božanskog. (Ono što nam se događa, ako smo vjernici, je ionako Božje davanje.) Bilo je u žalovanju nečeg nebeski, ako već ne od klera, preporučenog. (Ne treba zaboraviti da je smrt kao uzrok žalovanja uvijek uključivala i riječi kao što su: zagrobno, vječno, pakao i raj.) Nakon Darwina, naravno, nitko ne vjeruje u Boga kao što je vjerovao prije Darwina, iako će rijetki to priznati.
Nakon eksplozije konzumerizma 1950-ih, nitko ne vjeruje u Boga kao što je vjerovao prije nje i to će priznati većina. Ideje o tome da se čine stvari koje nisu ugodne su, čini se potisnute iz svijesti ili nekrokapitalističke ponude dana. Žalovanje, koje je bilo neka vrsta narodno preporučene ili, ako smo nešto više sumnjičavi – narodno naređene aktivnosti uz određena, privremena pravila ponašanja ostavljeno je kao opcija kojoj možemo „pristupiti‟ ili ne. Izgubili smo kapacitet za toleranciju preporuka i naređenja čak i kada su za naše dobro; užitak mora teći. Postoji ideja da možemo odlučiti da smo ozdravili.
$ †
Žalovanju se dogodila, rekao bih, slična stvar kao i krivnji. Kohut je polovinom dvadesetog stoljeća uočio da je vrsta neurotičara koji od njega traže pomoć postala značajno drugačija od one o kojoj je govorio Freud. Nekadašnji pacijent, kojeg je nazvao Čovjekom krivnje bio je gonjen krivnjom – Ja raščerečen između nagona i Nad-ja, naloga užitka i načela realiteta. Kohutov pacijent, Tragični čovjek, bio je pacijent neke vrste iznevjerenog ili zakočenog narcizma; njegova je želja bila ispuniti svoj nukleusni program, pronaći mjesto za svoj idiom u svijetu i na neki ga način manifestirati. Čovjek krivnje je, moglo bi se reći, znao tko je i što želi, ali ga u ispunjenju zaustavljaju intrapsihičke instance, tragični čovjek nije imao konflikt te vrste upravo jer nije znao tko je (ego identitet) i nije znao tko bi trebao biti (Ideal-ja).
Jedan od načina na koji se (Čovjek krivnje) može riješiti krivnje je da se neprihvatljivi sadržaji/impulsi poput agresije, zavisti ili zlobe odriču i projiciraju u neki vanjski objekt. Taj objekt se, potom, percipira kao proganjajući dok sebstvo u svojim očima ostaje moralno čisto te promatra proganjajući objekt sa strahom. Ponekad, na koncu, ovaj proces izazove upravo reakciju koja je bila pripisana objektu (projekcijska identifikacija). Ovo je osnova nekih poremećaja ličnosti poput paranoidnog poremećaja ali i onoga što se naziva pure paranoia koja uključuje i psihotične simptome.
No naš problem nisu, naravno, samo „nedopušteni‟ nagoni i Nad-ja – i sama svjesna krivnja koja dolazi iz diskrepancije Ideal-ja i onoga što Ja u stvarnosti čini je postala nepodnošljiva za suvremenog čovjeka. Kapacitet za toleranciju i regulaciju afekta, po načinu na koji živimo kao konzumenti, nikada nije bio niži. Nije nemoguće da je popularizacija nekih dijagnoza poput MCS-a (multiple chemical sensitivity) rezultat „nove‟ histerije, a ne napretka dijagnostike.
Pitanje je, ukratko, je li Freudov čovjek krivnje nestao ili je promijenio simptome. Pitanje je, vjerujem, i nije li Kohutov Tragični čovjek također pomalo kriv.
$ †
Bijeg od žalovanja, kao i bijeg od krivnje ima, vjerujem, slične posljedice. Proživljavanje krivnje vodi ka (pokušaju) reparacije i realnijoj slici sebstva, žalovanje nas može odvesti u realniju sliku onoga što život (i smrt) za nas mogu značiti. Čini se da smo danas orijentirani na dvije stvari – ekonomsku učinkovitost (koja je preslikana i na druge sfere života poput duhovnog života ili umjetnosti) i užitak u robi, contentu i hrani. Pod ovim imperativima žalovanje ne može opstati. Biti potresen nečijom smrti kosi se s pravilima – nismo u stanju niti biti učinkoviti niti uživati. Nova društvena naredba inzistira na tome da se stvar (a stvar je, podsjećam, nečija smrt) zapakira i odradi u nekoliko dana ili mjeseci i da se što prije vratimo u svoju ulogu proizvođača uživaoca. Žalovati je danas, vjerujem, jedna od radikalnijih stvari koju možete učiniti.
$ †
Pokušati raščlaniti od čega se žalovanje sastoji je neobična vrsta razmišljanja. Čini se da žalimo za objektima budućnosti koji su nam uzete; izgubljeni razgovori, zajednički obroci ili šale. Žalovanje je, dijelom barem, uvijek i ljutnja na samo ljudsko stanje – bačeni smo, Heidegger bi rekao – da živimo i umremo bez objašnjenja, a kada sami stvorimo smisao kroz razgovore, obroke i šale, oni nam budu oduzeti. Naša ljubav je zbog nečije smrti, vjerujemo, uvijek prekinuta neprirodno iako ćemo se teško sjetiti neke prirodnije situacije od rođenja i smrti.
$ †
Čini se da su društveni sustavi žalovanja nestali, ili nestaju iz upotrebe – sustavi koji su preporučivali određen sistem prehrane, vrstu odjeće koju nosimo ili dnevne rituale sve se rjeđe mogu susresti. Postoji čak i određena stigma zaostalosti, ako pratimo nekakvu tradiciju ove vrste. Vrijeme za sebe možemo imati samo ako ono uključuje konzumaciju kao posebnu vrstu suvremenog užitka. I taj užitak mora biti strukturiran, ne možemo uživati u šetnji bez cilja jer bi se činili ludima. Žalovanje je, na sličan način postalo strukturirano – o tome da vjerujemo da postoji optimalno žalovanje govori i točno određen broj dana koje nam za žalovanje može odrediti odjel za ljudske resurse.
[Isječak iz poglavlja Žalovanje u knjizi Kapitalizam i smrt]
